Menu
pohara.me
Menu
pohara.me
Menu
isani izvori kažu da je 22. juna 1624. godine flota od petnaestak galija, sa oko 2000 berberskih gusara iz Tunisa i Alžira, iznenada uplovila u Boku Kotorsku. Flota je prošla pored Herceg Novog, koji je u to doba bio pod kontrolom Otomana, i uputila se u dubinu zaliva da bi se u povečerje okomila na Perast. Peraštani sa skromnim brojem branitelja nisu im se mogli oduprijeti. Tada, u ljetnjem razdoblju, Perast je praktično bio bez radno sposobnih i za odbranu spremnih muškaraca. Većina pomoraca bila je na plovidbenim zadacima.
Gusari su iz Perasta ponijeli u tuđinu sve što im je došlo pod ruku, od zlata i srebra, preko umjetničkih djela i namještaja – pa i samih građana. Na udaru su bili žene, djeca, starci i bogatstvo pronađeno u palatama i crkvama. Poharana su i školji (ostrva) pred Perastom, Sveti Juraj (Đorđe) i Gospa od Škrpjela, sa kojih je opljačkano sve što se moglo ponijeti, dok su građevine oštećene, kao i Crkva Svetog Nikole u gradu. Za gusarima je ostao samo goli kamen.
O posljedicama razaranja hroničar je zabilježio: „Opustošiše grad, opljačkaše kuće i crkve. Odvedoše mnoštvo stanovništva, koje se kao bez glave razbježalo u brdo i kojekuda pred gusarskim bijesom, među njima i mnoštvo ženskog svijeta, pa i nejake dobi. Gusari odvukoše sa sobom 415 duša. Dakle, golema nesreća za mjesto. Gusarima su išli na ruku turski zapovjednici u Herceg Novom.“
Međutim, i pored gubitka blaga i većine stanovništva koje kao roblje biješe odvedeno u daleku Afriku, Peraštani se nisu predali. Kako se dvije trećine peraških pomoraca, zajedno sa svojim brodovljem, nalazilo na trgovačkim putovanjima u trenutku napada, baza pomorskog prosperiteta ipak nije uništena.
Iako su neki od preostalih Peraštana pomišljali da se isele iz Boke Kotorske, do toga nije došlo. Podrška iz Mletačke republike i bratskih gradova nosila je jasnu poruku da ne odlaze, „jer na drugome mjestu, koje ne bi bilo Perast, vi ne biste bili Peraštani, i s imenom bi se izgubio ujedno i spomen i čast odličnih djela i junaštva vaših pređa i vas samih. Što vas drži kod drugoga naroda u cijeni i dobru glasu, a kod nas vas čini mnogo zaslužne i drage.“
U teškim godinama nakon Pohare, bilo je mnogih i raznovrsnih pokušaja da se oteti ljudi povrate iz tuđine, što kroz direktne otkupe, što kroz djelovanje diplomacije ili druge poduhvate. Peraštani su u to vrijeme preduzimali najrizičnije pomorske poslove kako bi zaradili sredstva za otkup otetih, a zabiljeleženi su i pozajmice, prodaja brodovlja i druge imovine, solidarnost sunarodnika i podrška Mletačkog senata. Ipak, samo su neki od otetih vraćeni u Perast.
Ukupna šteta gusarske pohare Perasta 1624. godine, iznosila je preko 100.000 dukata, ne računajući popaljene kuće ni novac koji su peraški kapetani izdvajali za otkup rodbine iz gusarskog ropstva. Poslije obnove grada, Perast je u drugoj polovini XVII vijeka najprije uspio da se odupre otomanskim napadima (najznačajnija bitka iz tog perioda bio je Peraški boj 1654. godine), a zatim i da bude na čelu jedinica koje su 1687. godine oslobodile Herceg Novi i tako, poslije više od dva vijeka, protjerali Otomansku imperiju iz Boke Kotorske.
Perast je tokom istorije preuzimao na sebe ulogu borca protiv gusara i piraterije, jer Mletačka republika nije uvijek mogla da garantuje slobodnu trgovinu na Jadranu. Međutim, istorijski izvori govore i da su mnoge primorske zajednice strahovale od peraških pomoraca kao gusara koji se ne uzdržavaju od otimanja trgovačkog tereta brodovlju koje nije bilo pod prijateljskom zastavom.